Majka

Oca se nije sećala. Njegovo ime i prezime je stajalo u njenom rodnom listu ali nikakva slika ni uspomena nije postojala, ni materijalna ni drugačija. Po majčinoj priči je prvih par godina njenog života živeo sa njima iako nisu bili venčani, a onda je on jednog dana samo „kukavički podvio rep i pobegao“. Svako pitanje o njemu je uključivao mnogo gorčine, suza, ružnih reči i na kraju alkohola da je ona sama sa deset-dvanaest godina svu želju za ocem potisnula duboko u sebe.

Majka je nije zamarala trivijalnostima tipa da joj je otac „pobegao“ devedeset prve, da je bio iz Slavonije, da je bio iz mešovitog braka i da je, čak i da je imao i trunku želje da se prikjuči nekoj od grupa uniformisanih leševa-ubica koje su se međusobno klale u njegovom rodnom gradu i okolini, ne bi mogao da odluči kojoj. I na jednoj i na drugoj strani bi bio izdajnik, a on nije želeo da se u tom bezumlju dokazuje, nije želeo da ubija, i nije želeo da umre. Kada su njegovi roditelji, koji su imali samo njega, posle više od dvadeset godina solidnog braka počeli da čeprkaju po svojoj nacionalnoj istoriji, on je zgrabio svoju mešovitost i sa azilom kao motkom skočio u neki drugi svet. Nije joj pominjala ni kako je bio patetičan kad ju je u suzama molio da i njih dve krenu sa njim, da je sav novac koji im je za vreme sankcija nemogućim kanalima slao, vraćala iako su bile na ivici gladi. Govorila joj je da „đubre kukavičko“ nikad više nije došlo da makar vidi svoje dete, prećutavši da ga je jedan od maminih kasnijih momaka prebio kad im se pojavio na pragu, govorila joj je da se pazi takvih pokvarenih manipulatora koji samo žele da je iskoriste i upropaste, govorila joj je da ne veruje nikad nikome, pogotovu ne muškarcima i da nikad, ali NIKAD, ne traži ničiju pomoć, i da nikad ne prihvata ničiju pomoć čak i kad je sami ponude, jer prihvatanje tuđe pomoći je zank slabosti koju zlotvori kao što je njen otac jedva čekaju da zloupotrebe. Govorila joj je to često i dramatično, u svakoj prilici i u svakom kontekstu, ali se nije dovoljno često držala toga.
Njena majka je bila satkana od iracionalnih strahova u još iracionalnijem komparativnom redu. Da se je našla na pruzi pred zahuktalim vozom pre bi dozvolila da je voz zgazi nego što bi potrčala jer trčeći preko pruge može da izvrne gležanj, na zapaljenom brodu bi pre živa izgorela nego što bi skočila u more je tamo može da ima meduza, ili je voda jednostavno hladna pa može da se prehladi. Plašila se je da će neki novi muškarac da joj prenese neku polnu bolest mnogo više nego što se plašila poznatih pijanih manijaka koji su zbog njenog novca, u njenom stanu maltretirali nju i njeno dete. Više se je plašila da je ostave nego svih gadosti koje su joj činili, i na kraju ostavljali. Više se je plašila učenja novog jezika nego rata i bede koju on donosi, i zato je ostala tu.
Ona je počela da mrzi mnogo pre nego što je počela da razumeva to što je njena majka radila. Zbog majčinih, što reči što dela, mrzela je iz dna duše sve što je muško. Strogo se je držala majčinih uputstava, živela u grču i ponavljala samo majčine najveće greške. Imala je i nekih svojih autorskih grešaka, do dvadesete je imala tri abortusa.
Sada je sedela u svojoj iznajmljenoj garsonjeri, na tabureu pored fotelje i čekala svog čoveka. Fotelja je bila za njega, zategnuta, spremna. Na stoliću jastuče da podigne noge a da ga ivica stola ne žulja. Večeras je utakmica lige šampiona, ona će biti tu uz njega dok bude gledao, služiti ga. Na donjoj polici stola je spremila ceo arsenal grickalica, tri vrste čipsa, kikiriki, krekeri, grisini, smoki, sve što poželi. Pivo se hladi još od juče, uvozno, najskuplje. I čaše se hlade, pivo mnogo duže ostane hladno kad je i staklo hladno. Umesila je i kiflice, i vanilice, njegove omeljene, ako htedne da se osladi kasnije. Sedela je strpljivo i čekala, iako je znala da neće doći. Otišli su kod kumova, kumu je danas rođendan i pozvao ih je na roštilj, tamo će gledati i utakmicu. To je znala zato što je, pod lažnim profilom, bila prijatelj na fejsbuku sa njegovom ženom i tačno znala gde su i šta rade kada on nije kod nje.
A on je bio sirov i neotesan sredovečni automehaničar sa narcisističkim pogledom na svet do mere kakva se retko sreće. Njegova žena je, za razliku od nje, umela da ga sabije u okvire društveno prihvatljivog. Upravo zbog toga što ona, za raliku od njegove žene, nikad nije kritikovala i sputavala te njegove klišeirane mačo-animalne ispade je on i bio sa njom, i zbog toga što je bila dvadeset godina mlađa od njegove žene. Ona je bila sa njim jer on nikada nije pokušao da joj u bilo čemu pomogne. Kada joj je popravljao kola prvo ju je dva puta vodio na „probnu vožnju“, jednom u šumarak na izlazu iz grada i drugi put u njen stan, i na kraju joj još debelo naplatio. Nikad joj ništa nije kupovao, nikad je nigde nije vodio, nikad nije ni ponudio da joj da novac za sve ono što potroši na njega, bio je sve ono što joj je majka govorila da očekuje od muškarca. Nikad joj nije lagao, zato što skoro da nije ni razgovarao sa njom, osim da kaže šta mu treba i šta hoće. Bio je bezobziran i grub, za vreme seksa joj je krvnički grizao bradavice, snažno je udarao po butinama, nabijao se u nju silom dok je bila još potpuno suva i uživao u njenim jecajima tumačeći ih da su od neverovatnog zadovoljstva koje samo on, nadljudska kombinacija Don Žuana i pastuva, može da izazove kod žene, a ne od bola. A ona je sa njim bila najbliže cilju koji joj je majka postavila, da ima muškarca koji ne može da je razočara. Jedina prepreka do potpune sreće je bio jedan tihi mladić iz komšiluka koji joj je „na prevaru“ pomogao oko lažnog fejsbuk profila za automehaničarevu ženu, ispostavilo se da za lažni profil, ako želi da je neko prihvati za prijatelja, nije dovoljno sam lažno ime i prezime, već i slike, aktivnosti, prijatelji, šerovanja, lajkovanja, mnogo više nego što je ona bila u stanju da uradi i u trenutku nepromišljenosti je spustila gard i dozvolila njemu da joj pomogne. Sada taj mali zlotvor iskorištava tu njenu slabost, smeška joj se u prolazu i pozdravlja je, jedva čujno al’ opet, u liftu je pita kako je, sprema se da je pozove na kafu, oseća to, i moraće da bude gruba prema njemu, boli je i sama pomisao na to ali nema drugog rešenja. On je tako stidljiv, kao devojčica, i to uopšte ne uliva poverenje.
Sada je već kasno, njen čovek sigurno neće doći večeras, nije ni obećao da će tako da nema razočaranja. Utakmica je završena i ona i dalje sedi na tabureu, fotelja je za njega. Lista po telefonu, na lažnom profilu proverava ima li slika sa kumovog rođendana, da li su još tamo. Ima jedan zahtev za prijateljstvo, od tihog mladića iz komšiluka. On nije stidljiv, on je kukavica, on je „đubre kukavičko“ kao i njen otac, koje samo želi da je iskoristi, da joj napravi dete i pobegne u neku stranu zemlju. Briše zahtev za prijateljstvo i sklupča se na tabureu da i dalje strpljivo čeka. Majka bi sada bila ponosna na nju.

3 thoughts on “Majka

  1. Tematika poznata i bolna… i takav je bio i osećaj dok sam čitao… bolan, što znači da si dobro napisao/predstavio, bez dlake na jeziku, bez uvijanja i metafora… te sirovine nikada nisam voleo, varijanta automehaničar, stereotip ali pun pogodak… Ne mogu da kažem da sam uživao ali to je i poenta.

    Liked by 2 people

  2. Ne vaspitavajte svoju decu, jer će ona i tako ličiti na vas. Vaspitavajte sebe.
    Otprilike je to misao Duška Radovića, ne mogu da citiram, pa sam parafrazirala.
    Mračno, turobno, konačno.
    Odlično napisano 🙂

    Like

Leave a comment